e-usmjeravanje:
NASTAVA NA DALJINU
Virtualne učionice
- nalaze se u aplikaciji MS Teams
« Listopad 2019 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
Intervju s Jadrankom Tihi Stepanić
Petu godinu zaredom u našoj osnovnoj školi održano je natjecanje u znanju i kreativnosti „Čitanjem do zvijezda“. Tim povodom školu je posjetila poznata dječja književnica Jasminka Tihi-Stepanić.
Jasminka Tihi-Stepanić rođena je 1958. godine u Velikoj Gorici. Profesorica je hrvatskoga jezika u OŠ Eugena Kvaternika u rodnome gradu. Piše za djecu i mlade. Priče objavljuje u časopisima Modra Lasta, Smib, Radost i Književnost i dijete, kao i na Hrvatskom radiju u emisiji Priča za velike i male te u TV seriji HRT-a Psst... Priča!
Njen roman prvijenac Imaš fejs? dobio je nagradu "Mato Lovrak" za najbolji roman za djecu i mlade objavljen u 2011. godini.
U svojim romanima i pričama bavi se problematikom odrastanja u suvremenom svijetu koji pred djecu i mlade stavlja brojne probleme i izazove kojima često nisu dorasli.
Našim je školskim novinarkama rado odgovorila na nekoliko pitanja.
Djetinjstvo sam provela u Velikoj Gorici. Mogu reći da sam imala jako lijepo djetinjstvo. Imala sam mlađega brata s kojim sam se uglavnom svađala, međutim danas vidim koliko je to sve skupa bilo jako lijepo. Cijelo moje djetinjstvo su obilježile knjige. Recimo, počela sam čitati knjige kad sam imala pet godina i uvijek sam najviše voljela čitati. Voljela sam se naravno i igrati s djecom, ali je uvijek knjiga bila ta koja mi je bila nekako na prvome mjestu i jako sam voljela pisati, tako da na kraju nikoga nije začudilo kada sam postala pisac. Bilo mi je lijepo, imala sam dobru učiteljicu, kasnije dobre profesore, imala sam puno prijatelja.
To je bilo u drugome razredu osnovne škole. Kad sam svladala slova dovoljno da sam mogla pisati. U četvrtom razredu osnove škole sam napisala svoj prvi roman koji sam poslije poderala i danas mi je jako žao što to nisam sačuvala. I zato sada ako nešto pišete, to čuvajte.
Ranko Marinković „Kiklop“. Imam jako puno omiljenih knjiga, ali tu ću izdvojiti jer me je ona najviše fascinirala i uvijek je i dalje mogu čitati.
Jako sam voljela čitati Ivana Kušana jer kad sam ja bila dijete nije bilo toliko pisaca za djecu kao danas, nije bilo toliko literature i onda sam ja već kao mala počela čitati knjige za odrasle jer sam sve za djecu pročitala pa nisam imala što više čitati.
Profesorica, i to sam i postala.
Bez čitanja nema pisanja. Obožavam čitati, sad čitam jednu prekrasnu knjigu koja se zove „Karneval“ jednog libanonskog pisca, i onda mi nema ništa ljepše kad dođem doma s posla i skuham kavu i čitam knjigu. To je nešto prekrasno. Ali isto je tako lijepo i kad pišem. Ovo uživam u plodovima tuđega rada, a ovo ostvarujem nešto svoje.
Ujutro. Jutro je moje doba dana. Popodne onda mogu dorađivati i dovršavati.
Inspiracija je život, prvenstveno život mladih, ali i njihovih roditelja, profesora, dakle, ono što se događa danas. Recimo, nikad mi nije palo na pamet da pišem o svom djetinjstvu jer se pitam koga bi to uopće zanimalo. Ipak pišem za ovu djecu danas.
Napisala sam četiri romana, jedan još sada pišem. Teško mi je reći koji mi je najdraži jer me uz svaki veže nešto lijepo. Možda bih istakla roman „Imaš fejs“ jer mi je on bio prvi roman i otvorio mi je vrata u svijet književnika. Roman je odmah dobio nagradu i onda mi više nije bio problem objavljivati jer su svi znali da dobro pišem. Možda su ostali romani i bolji od njega, recimo, „Moja neprijateljica Ana“, o curici koja je dobila anoreksiju, mislim da bi vam se taj roman jako dopao.
Nisam baš nešto preuspješna. Pokušavam ih motivirati na različite načine, no većina današnje djece, znate i same, ne vole čitati. Inzistiram da se djelo pročita i naprave bilješke.
Njima su svi moji romani jako dobri i vidim da mi ne podilaze. Baš vidim da uživaju u njima. Likovima dajem njihova imena pa bi svi željeli biti likovi.
Podučavanje je teško jer ima svakakvih učenika; niti ih što zanima, niti im se da, mogu se ja rastrgati, a rezultat će biti nikakav ili jako slab. Naravno ima i učenika koji su jako sjajni. A u pisanju rezultat ovisi samo isključivo o meni.
Pišem, volim ići u kazalište, jako volim putovati, idem često na izložbe, družim se sa svojim prijateljicama, gledam filmove.
Nemam fejs, imala sam ga kad sam pisala roman i to sam napravila profil samo zato da vidim kako je to. Bila sam na fejsu dva mjeseca. Što se tiče interneta, internet je prava stvar, samo se isto vrlo nekritički koristi i u tome je problem.
Neka što više vremena čitaju i druže se međusobno uživo.
Sara Kovačić, 7.c
Lukrecija Vitković, 8.c
Lucija Roško, 8.c