Iako je ukrašavanje doma zelenilom uvriježeno od davnina u Hrvatskoj se običaj kićenja božićnog drvca pojavio tek 1850-ih godina, a danas ukrašene jelke za vrijeme blagdana možemo vidjeti na svakom koraku, od gradskih trgova do dućana i poslovnih prostora. Kićenje drvca je više etnološka tradicija. Stablo simbolizira vezu neba i zemlje, korijenje koje je u zemlji i ide prema nebu. Kršćanstvo je prihvatilo bor jer su zimzelena drvca ravnija pa je simbolika još veća.

 Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, a potom se proširilo po svijetu. Brojni se gradovi i zemlje zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata. Premda je kićenje božićnog drvca stari običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, a tada se uvodi pod njemačkim utjecajem. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se i prije na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase. Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva.

Eto!